Revenioti (centre) holds a placard that says “(We want) the state out of our beds” at a 1981 demonstration in Athens. | Photo courtesy of Paola Revenioti.
by Charis Mavroulias
My dear Paola,
You don’t know me and this letter might never reach you. I don’t know you either; only enough to feel that you are the only person I can turn to at this moment – a moment of isolation. I am writing to you from a hotel room, here, in the co-capital – so far away from the (neo)liberals, the greens, the resigned left-wing celebrations, and Kalomoira’s off-key attempts to sing “Born this Way.” I saw her rehearsals streaming on the well-known mainstream gay magazine. If you had doubts about Amfi, I imagine what you might say about this “-virus”.
It was never my plan to go to EuroPride. I got a three-day stay as a gift and, what was I to do? I took it. I thought it would be a unique experience: To eat a three-star breakfast and walk around Thessaloniki. To see the Rotunda. To go down to the shops, the cafes, and the waterfront. And not risk being abused by fascists, now that the gays have come to court. Or to be more precise: now that Europe has generously granted us admission to… look gay in public, whilst dancing. Do you like dancing? I’ve never seen you dancing.
And yet, I was wrong. A few meters outside the imaginary border Kostis Maraveyas was constructing with his voice – an apolitical wall that protects everyone and no one – I became a target. I became, for the third time in a week, a necropolitical body available for consumption by a group of (underage) neo-fascist thugs. The first time it (really) happened, I blamed Serbia, Novi Sad. The next time, it was Belgrade. I put on “Ταξίδι” by Μαρίνα Σπανού and cried in the hostel bathroom. Like a persecuted, stateless, pseudo-nomad, now longing for his safe space, the motherland. Greece. Athens. At least here, the fascists speak my language.
Fascism speaks our language, Paola. You know this well. It’s not new to you. But I know you will make room for my whining, even though it’s quite unfamiliar to you. You, who have always seen the glass half full. Because the trans body – like the queer body – knows how to make space. Knows how to not have space. And knows how to challenge (a) space.
Our lineage. I remember you saying, in one of your last shows on Parlafousi, that what has been happening, following the results of the Greek elections in 2023 is unprecedented, even for you. You, who lived in a time when transness was intertwined with the geography of Sygrou and Athinas. “Paola” your name, echoing those streets, and illegible almost anywhere else. I am rewatching your interviews. I play this part again and again: “I’ve never been as afraid as I am now.” I’ve never been as afraid as I am now. What is happening?
A few blocks away from Alexander the Great’s open legs, where I entertain the neo-Nazis with my existence, a young boy, with painted nails and perfect makeup, is cornered on Tsimiski street. Because he’s dressed like that. Like a faggot. A comrade-saleswoman described the scene to me in a jewelry store where we had a political discussion right after I bought a pair of beautiful earrings. How I wish you were here so I can show them to you, just as Dimitra showed you her wardrobe on Vice…. I’m sorry, Paola. The double predicament of masculine transness: I have to relearn how to cry, but men mustn’t cry. Especially in front of fascists. Especially next to pride, the celebration of love. Especially, next to their group of girl friends, whom they’re supposed to protect. Men ought to protect. I don’t know any martial arts. I didn’t know any martial arts. I didn’t know. I should know.
Pride. I’m sorry, Paola. That I am sitting and whining, when I could be swaying next to γαργαρότεκνα(the term used in Kaliarnta to describe (twink-looking) sailors, usually involved with gay and trans sex-workers, after long periods in the sea), caressing the shredded arms of European gays, to the rhythms of Britney Spears and drinking genocidal soft drinks. I’m sorry that your struggles have become a celebration for liberals. That your grandchildren aren’t even on stage or on the floats, but on precarious balconies. I mourn for Diona and for the “unclear reasons” we lost our sister at 10 in the morning. It’s a pity that today’s parade doesn’t look like a funeral and a memorial for Anna. Too bad for the yogurts you had dripping from your faces-for us, Paola.
Καλιαρντομπενάβω. (Kaliartompenavo means to curse or to speak ill of someone in kaliarnta, the greek gay language of erasure and survival. Paola’s documentary Kaliarnta was the second, following the homonymous dictionary by Ilias Petropoulos, most concrete record of this idiom.)
I’m ashamed that at the third self-organized Patras Pride, I saw you for the first time and thought, “Who is this old transvestite speaking on our behalf?” Speaking for me, the newly initiated, respectable trans* of academia, before the hormones and before the surgery and before I got immersed in politics, and before I fucked gay men. Am I doing the right thing, uttering these words? Thank you. You taught me that. I wrote a poem during the fourth year of my undergrad, titled “Paola,” for atonement, supposedly. “Now, I know who you are, and I pay tribute to you”, I thought. I know shit. That poem should never see the light of day. I keep it only as an archival document; for myself, for my progress, for me, to psychoanalyze myself. I am not you, Paola. I overanalyze everything.
Hallucination. We sit under the same umbrella. It’s raining non-stop here. It’s raining (neo)liberalism. It’s raining in the streets. It’s raining in the buildings. Where can I find shelter, Paola? A roof over my head: the human rights conference. A panel now convenes. Gay European Policy-Making. Advancing Equality. Preventing Backsliding. Backsliding: It’s raining men. Backsliding: they did you a favor – not sending you with them to Brussels. The green, the red, the blue defenders of peace and democracy. Backsliding- you would pull your hair out. Backsliding- You would be appalled by their applause. The unbearable lightness of the center, trembles at the idea of extremes. Backsliding- for them, they are the same. They are talking about us, Paola. They fight for our rights, they’re saying. They are talking about trans things. Backsliding. They are talking about the crossroads. Intersectionality, this and that, backsliding. They are talented. They managed to appropriate Kimberlé Crenshaw’s term through the extraction of class. I admire them and their artistry! White gays and liberal lesbians stand at the intersection of Mitropoleos and Aristotelous. Sexuality and gender. Gender and sexuality. Where is class, Dragana? What is race? What is “to pass”? Alas! Have you heard of them? Should I put Paola on the phone? I will be the translator. Mpenaveis Kaliarnta? (Do you speak Kaliarnta?) Yes I do. Yes I do. As a lesbian, she likes cars, she says, the audience laughs. She attempts a metaphor of progress with gas. Step on the gas, she says, let’s move forward, stand in the way of fascism. Forget about the past. Forgeeeeet about all the baaaaacksliding. Without a reference to capitalism and the nation state, the borders, Palestine. Without abolitionist and decolonial feminism. Hand in hand with the Church, the army and bourgeois police. Who sings the nation-state, Dragana? You. You speak its language. You are the lead singer in this cacophonous choir. You keep one foot on the brake and one on the gas.
We are going to explode, Paola. We are heading straight into a wall. Or off a cliff. I miss your optimism. It seems tragically romantic to me. Change my mind. Convince me to leave this miserable hotel room. Even for a fleeting cruise in the alleys of Kamara. Even if my men are hopelessly cis. And my dick, hopelessly plastic.
Your grandson,
Thessaloniki, 28 June 2024
ENDNOTES:
Although most of the literature around Paola’s life and work is in Greek, I have selected 2 articles that offer a great overview of the life and work of one of the people we can proudly call our trans (grand)mother:
In its 115th edition, ANTIVIRUS features an article by Giannis Pavlopoulos, titled: “How apolitical are we gays” annunciating- for someone who has never read the magazine- a (post) Marxist critique. And yet, the author’s response to a gay communist on Grindr, “Better be liberal than a communist like you” resonates painfully but perfectly sums up the politics of the gay magazine.
For as long as the political party Mera25 was in parliament, RadioMeRA could be funded, featuring several broadcasts, podcasts and interviews. Parlafousi was one of them, streaming on Thursays and run by Paola Revenioti. The uploaded videos are still available on https://www.youtube.com/@radiomera3729.
Dimitra was a transfem individual who spent most of her life, closeted, in a small village in Lesbos. Her death was confirmed on 14 June 2021- almost 4 months after her escape from a psychiatric ward in Athens where she had been transferred involuntarily- and is speculated to have been caused by car accident and abandonment. She was perpetually misgendered throughout her life (even by Silver Alert, reporting her disappearance under her deadname and false pronouns) and after her death, by the systemic newspapers. For more information on her interview with Paola follow the link: https://youtu.be/mSkhbkTYuIM?si=Vwa9cUUQhNvrUa-g.
Granične politike Zapadnog Balkana i Evropske Unije
Predeo danas poznat pod imenom Zapadni Balkan postao je tačka fokusa restriktivnih migracijskih politika Evropske unije (EU), otelotvorujući sekuritizaciju i kriminalizaciju kretanja. Posledično takozvanoj „migrantskoj krizi“ 2015. godine, EU je intenzivirala svoje namere da kretanje blokira, pretvarajući region u tampon zonu. Ovakvom odgovoru usledile su dubokosežne humanitarne posledice dok su istovremeno sistemi kontrole ojačani.
Kako su rasle tenzije i nasilje u Siriji, Iraku i Afganistanu, Balkanska ruta predstavljala je najbržu i najbezbedniju trasu za ljude u pokretu, ne samo za one iz Bliskog Istoka i centralne ili južne Azije već i iz Afrike, uzevši u obzir da se ovim putem izbegavaju sve opasnosti centralnog Mediterana. Neko vreme je humanitarni koridor[1] od Grčke kroz Zapadni Balkan do Austrije omogućavao ljudima u pokretu da putuju relativno slobodno, uz privremene tranzitne dozvole koje su omogućavale prelaz iz jedne u drugu državu, te dolazak u Beč kroz nekoliko dana. Međutim, ovaj privremeni pristup bio je ukorenjen u okviru migracijske kontrole Evropske Unije, koja je bila i ostaje suštinski nepravedna. Ideja legalizacije ograničene rute za ljude u pokretu samo utvrđuje graničarski režim umesto da nudi istinsku slobodu kretanja za sve.
Zatvaranja EU granice i balkanske rute
Već 2016. godine, EU je insistirala na zatvaranju humanitarnog koridora, pojačavajući kontrolu granica. Ključni događaj bio je potpisivanje Sporazuma između EU i Turske 18. marta, 2016. Ovaj događaj označio je značajnu eskalaciju u kriminalizaciji kretanja i eksternalizaciju upravljanja EU granicama.
Ubrzo nakon što je sporazum potpisan, Severna Makedonija, Hrvatska i Slovenija su brzo zatvorile svoje granice ljudima u pokretu čineći Balkansku rutu neprohodnom. Kroz svega nekoliko nedelja, oko 60,000 ljudi u pokretu ostali su zaglavljeni u tranzitnim zemljama. Do 2017. godine, ovaj udar na slobodu kretanja doveo je do čestih izveštaja o ilegalnim odgurivanjima (pushbacks)[2], pogotovo duž hrvatsko-bosanske i srpsko-mađarske granice, gde su ljudi u pokretu bili žrtve nasilja i gde su napušteni na udaljenim lokacijama.
Humanitarni uslovi su se pogoršali uzevši u obzir da su mnogi bili zatvoreni u prenaseljenim i loše opremljenim kampovima, kao što je kamp Vučjak[3] u Bosni i Hercegovini, ozloglašen zbog nedostatka pijaće vode, grejanja i sanitacije. Sistemsko utvrđivanje granica nastavilo se i najbolje ga je obuhvatiti izgradnjom i rasprostranjivanjem raznih graničarskih infrastruktura[4] i ekstremnog korišćenja napada, prebijanja, ponižavanja, krađe i ilegalnih odgurivanja ljudi u pokretu[5], uključujući i žene i decu. Kako je utvrđenje jačalo tokom COVID-19 pandemije, mnoge zemlje Zapadnog Balkana eskalirale su svoje korišćenje odgurivanja tokom 2022. godine, motivisane mogućnošću olakšanog ulaska u EU. Vredno je istaći da su ova odgurivanja podrazumevala odgurivanja iz Bosne ka Crnoj Gori ili Srbiji, kao i iz Srbije ka Severnoj Makedoniji. Ova dela nisu odstupanja, već su inherentna postojanju granica koje su kao takve stvorene da bi štitile kapital.
Kriminalizacija i dehumanizacija
Zapadno-balkanska ruta i dalje je označena nasiljem i kršenjem ljudskih prava, sada predstavljenih kao da je ljude u pokretu neophodno „spasiti“ od krijumčara. Ovaj narativ „iligalnih migranata“ i „ilegalnih prelazaka“ služi kako bi se opravdao graničarski režim, koji raste i razvija se stvarajući kriminalizovanog drugog. Većina ljudi u pokretu dolazi iz kolonizovanih zemalja, čime se još jednom podvlači poveznica između savremene migracije i kolonijalne istorije.
Rasizam nije samo osobenost ovog graničarskog režima, rasizam je njegov temelj. U pitanju je sistem stratifikacije koji ljude označava kao pretnje. Rasizam je onaj koji doliva ulje na vatru narativima straha i „invazije“, pravdajući brutalnost Tvrđave Evrope. Većina država destinacija, one koje utvrđuju svoje granice, jednom su bile kolonizatori i pljačkaši. Ovi ljudi koji sada pokušavaju da pređu preko njihovih granica neretko su građani kolonizovanih nacija. Ili kako je dr. Ian Sanjay Patel to tako pronicljivo rekao, „Oni su ovde jer smo mi bili tamo“.[6]
Kretanje je osnovno pravo, a trenutni graničarski režim u direktnoj je opoziciji ovom principu. Zapadno-balkanska ruta i dalje je jedan od najaktivnijih puteva ka EU, sa 99,068 iregularnih prelazaka zabeleženih 2023. godine. U 2024, uprkos izveštaju koji beleži pad u broju prelazak od 79%, stvarni broj prelazak najverovatnije je bio daleko veći, što su i potvrdili aktivisti i nevladine organizacije uključeni u borbu za migrantsku pravdu. Ljudi su i dalje u pokretu ali na skrivenije i opasnije načine.
Čineći granice gotovo neprobojnim i onemogućavajući pristup azilu, Evropska unija uterala je ljude u pokretu pravo u ruke krijumčara, koje zatim optužuje da su jedini počinioci eksploatacije i nasilja. Krijumčari su počeli da naplaćuju ljudima u pokretu ogromne naknade za daleko opasnije rute. Rezultat evropskih politika bio je suprotan njihovim namerama. Danas je sve više krijumčarskih usluga, cene i rizici su porasli, a porastao je i broj smrti i nestanaka.
Migracijske politike EU, koja prioritizuje sigurnost granica pre nego ljudsko dostojanstvo, produbile su krizu na Zapadnom Balkanu, stvarajući surove i opasne uslove za one koji beže od konflikta, siromaštva i progona. Ovaj sistem granica, kažnjavanja i kriminalizacije mora biti svrgnut. Istinska pravda zahteva svrgavanje opresivnih struktura koje utvrđuju sisteme granica, kao štu su rasizam, nasleđe kolonijalizma i kapitalistički poriv za kontrolom rada i tela. Moramo stvoriti svet u kom je sloboda pokreta, solidarnost i poštovanje prava svih ljudi pravilo, a ne izuzetak.
Tekst koji sledi je preuzet iz zapisa u mom dnevniku koji sam pisala u kratkim crtama dok sam izvodila procenu granice duž reke Drine koja odvaja Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Na odluku da preuzmem na sebe ovu procenu podstakli su me izveštaji terenskih organizacija i aktivista koji su detaljno opisivali rastuće oslanjanje na ovaj rizični prelaz. Ono što me je na kraju nagnalo da izvedem ovu procenu bile su srcecepajuće vesti iz avgusta 2024[7] o 12 ljudi koji su se udavili pokušavajući da pređu Drinu. Među njima bila je i devetomesečna Lana, koja sada počiva u Srbiji zajedno sa svojom majkom, Kadidžom, i ocem, Ahmedom. Duž reke u Bosni takođe počiva i petnaestogodišnji sirijski dečak.
Od 27 ljudi koje je pokušalo da pređe, 15 je preživelo, od kojih su 12 bili deca. Teško bi mi bilo da kažem da su se domogli bezbednosti jer je bezbednost daleko više od pukog preživljavanja. Ovi ljudi su proživeli traumu svedočeći gubitku 12 života, samo da bi ih pri dolasku u Bosnu uhapsili i poslali da budu deportovani nazad u Srbiju. U očima Tvrđave Evrope, ovi pojedinci nisu deca, porodice, ljudska bića; oni su „ilegalni migranti.“
5. oktobar, 2024. Subota, ujutru
Nije mi jasno da li sam anksiozna ili samo gladna. Kad smo već kod neprepoznavanja procesa koji se odvijaju u mom telu. Sedimo u restoranu čekajući tanjire paste da pristignu. Sve miriši na dim cigareta pomešan sa mirisom peciva – pice i ostalog. Naručila sam nekakvu pesto pastu koju jedva da sam razabrala sa menija dok su žmarci nemira strujali mojim telom, zadržavajući se u mom grlu – uvek u grlu. U potpunosti sam disocirana u restoranu, dok se sve vreme pitam zašto se osećam tako. Da li sam gladna ili anksiozna?
Pesto pasta pristiže. Hladna je, dekorisana svežim bosiljkom i kuglicama mocarele. Pastu sam pojela u roku od tri sekunde, osećajući kako mi tenzija u grlu popušta sa svakim zalogajem. Ponovo se priključujem razgovoru sa svojim saborkama, koje pokušavaju da svare prizor koji smo malopre videle. Pre svega nekoliko trenutaka napustili smo lokalna groblja u Loznici gde smo posetili uglavnom neobeležene grobove ljudi u pokretu koji su se udavili u reci Drina.
Pravoslavno groblje u Loznici bilo je ogromno. Došli smo tamo i počeli da hodamo u potrazi za grobovima ljudi u pokretu. Subota je, tako da je groblje bilo puno ljudi. U Srbiji se na grobljima vreme uobičajeno provodi uz grobove preminulih, tako što se deljenjem hrane i pića prelazi preko usamljenosti koju donosi smrt. U pitanju je način komunikacije. Na putu do grobnih mesta ljudi u pokretu, prošla sam pored petočlane porodice. Mama, tata i tri sina stojali su nadomak groba očevog oca/dede. Pred njima je bio raznovrsan izbor suhomesnatih proizvoda (od svinjskog mesa), hleb i francuska salata, sve uredno položeno preko groba. Domaštala sam kako im je ovo način da se prisete svog dede i provedu vreme radeći ono u čemu smo mi ovde na Balkanu najbolji – jedenju i pijenju.
Je l‘ se sećaš ti dede?
– Rekao je tata svom najmlađem sinu
Pored velikog kontejnera leži 13 bezimenih, zaboravljenih grobova. Zemlja je vlažna i blatnjava, tako meka da su mi čizme tonule dublje svakim korakom kako smo se približavali grobovima. Smeće je bilo pobacano tu i tamo po blatu praveći mozaik boja na grobovima i oko njih. Mesta upokojenja na sebi nemaju nadgrobne spomenike, već samo drvene krstove ili table na kojima piše N.N. Stajala sam tamo i gledala ovaj prikaz pred sobom dok je petočlana porodica nastavila sa svojom gozbom. Osetila sam da mi se grudni koš steže, a da mi se grlo sužava. Počela sam da čistim smeće sa grobova, skpljajući ga u male gomile, sa blatom pod noktima. Dok sam prikupljala smeće, nisam mogla da ignorišem simboliku koju su ovi ostaci nosili. Ovi grobovi pripadaju onima koji su bili izbrisani dvaput: jednom za života – nasiljem graničarskog režima koji se prema njima ophodio kao prema odstranjivim – i ponovu u smrti, prepušteni zaboravu. Ovi grobovi su dokaz dehumanizacije u svetu u kom granice određuju čiji su životi bitni, a čiji nisu.
Jovana, žena zaposlena na groblju prišla nam je i počela da razgovara s nama. Izgledala je zaintrigirana činjenicom da moja španska saborkinja nije pričala nijedan južno-slovenski jezik i iznenađena što uopšte vidi nekog iz EU u Loznici. Pričala mi je o svojoj ćerki koja živi i radi u Španiji. Srbija je, kao i ostale zemlje Zapadnog Balkana, tradicionalno zemlja iz koje ljudi emigriraju. Mnogi su bežali od ili neposredno pred ratove u Jugoslaviji u potrazi za boljim životnim mogućnostima, a danas, mnogi i dalje odlaze, tražeći bolje ekonomske prilike, bezbednija okruženja, ili slobodu da žive otvoreno u svojim vezama, kao što je slučaj sa pripadnicima LGBTQ+ zajednice. Zamišljam da je ovo priča i onih trinaestoro ukopanih pred nama.
Većina onih koji putuju preko zapadno-balkanske rute dolaze iz Sirije i Afganistana. Proterano stanovništvo ovih zemalja najčešće beži od ratova, konflikta, siromaštva i gladi. Mnogi se nadaju da će ponovo sresti voljene, mnogi su živeli na globalnom severu godinama sve dok nisu bili deportovani te se sad pokušavaju vratiti svojim životima. Motiva za kretanje je mnogo. Svi su validni.
Položili smo sveće na grobove. Činilo se uzaludnim biti tu bez da ostavimo simbolički znak sećanja. Stajala sam u tišini, dok su mi noge tonule u blato. Razmišljala sam o tome ko li je ova osoba bila, odakle je došla i gde se nadala da će stići.
Reka Drina prostire se duž 206 kilometara, praveći prirodnu granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine. Poznata po svojim alpskim lepotama, neretko je proslavljena kao jedna od najživopisnijih reka u Evrope. Ipak, Drinina dualnost – njena lepota je u senci duboke tragedije – postaje očigledna na Pravoslavnom groblju, gde 13 grobova, i na muslimanskom groblju, gde još 10 obeležavaju izgubljene živote. Sveukupno, 23 osobe u pokretu su postale žrtve graničarskog nasilja samo u Loznici.
Ova tragedija seže mnogo dalje od oblasti Drine. Duž bugarsko-srpsko-bosanske rute, Lighthouse Reports[8] zabeležili su 155 tela ljudi u pokretu u određenim mrtvačnicama širom balkanske rute od početka 2022. godine – čak 92 samo tokom 2023. godine. IOM‘s Missing Migrants Project[9] beleži 399 nestalih od 2014. godine, ističući da su realne brojke najverovatnije veće.
Na muslimanskom groblju, dočekala nas je slična scena – zapuštena trava, blato i razbacano đubre. Kako je groblje bilo malo bilo je lako pronaći grobove, ali su visoka trava i blato dolazak do grobova učinili izazovnim. Uz moje tri saborkinje sam se probijala kroz šipražje do odeoka sa 10 grobnih mesta, obeleženih i neobeleženih. Vreme i prirodne pojave odradile su svoje; većina spomenika bili su u lošem stanju, pohabani i u raspadu. Tišina je bila teška, prekinuta samo šumom trave kroz koju smo koračale. Dok sam stajala pred ovim grobovima, uz Drinu, nisam mogla a da se ne setim poslovice – Ne možeš ispraviti krive Drine – koja referiše na meandrirajući tok reke Drine, koji bi bilo uzaludno pokušati ispraviti. Često se koristi kako bi se pokazala uzaludnost pokušaja da se promeni nešto što je inherentno komplikovano. Istovremeno, iz poslovice se cedi gorka ironija. Životi izgubljeni na ovoj reci rezultat su namernih sistema kontrole i stratifikacije ljudskih života, a ne nečeg inherentno komplikovanog što ne može biti promenjeno.
Ovaj grob u stanju je potpunog raspada. Drveni spomenik do te mere je istrunuo da se odvojio od zemlje, ne mogavši više da stoji uspravno. Ime, napisano na ćirilici, obeležava mesto upokojenja deteta koje je moglo imati tek devet ili deset godina u trenutku svoje smrti 2017. godine.
Među grobovima, tek je nekoliko naizgled sveže ukopanih. Pripadali su porodici koja se udavila na reci Drini nekoliko meseci ranije. Lana, koja je imala samo devet meseci, bila je ukopana pored svoje tridesetogodišnje majke, Kadidže, i tridesetšestogodišnjeg oca, Ahmeda. Kadidža i ja rođene smo iste godine.
Rodila sam se u zemlji razorenoj ratom. Na svu sreću, mir je došao ubrzo nakon mog rođenja, te sam odrasla u posle-ratnoj realnosti u pograničnoj oblasti blizu granice sa Srbijom, oblasti koja je bila duboko pogođena ratovima u Jugoslaviji.
Ovo me navodi na misli o krhkosti života. Šta bi bilo da sam bila rođena svega nekoliko godina pre 1994? Da li bih još uvek bila ovde? Kadidža je imala 17 godina kada je počeo građanski rat u Siriji. Kada sam ja imala 17, završavala sam srednju školu, razmišljala o glumi, novinarstvu i psihologiji kao mogućim budućim karijerama. Provodila sam dane ispijajući preterane količine alkohola sa prijateljima koji su mi danas kao porodica, otkrivajući svoj identitet i zaljubljujući se po prvi put. Pitam se šta je Kadidža radila kada joj je bilo 17. Da li je imala prilike da sanja, istražuje, da se igra? Ili je život već tad, isuviše brzo, postao isuviše ozbiljan? Ja sam imala privilegiju bezbednosti, stabilnosti i slobode da postojim bez straha od progona i proterivanja. Koliko li je nepravedan ovaj sistem koji jedan život poštedi istovremeno proždirući drugi?
Ne znam puno o Kadidži, ali znam da je izbegla iz Sirije sa svojom porodicom. Mogu da zamislim da bilo koja porodica koje odluči da na ovako opasan put krene sa devetomesečnom bebom u naručju to čini nadajući se – boljem životu, nada koju su iznedrili očaj i otpor. A ipak, ovu nadu oteo je graničarski režim.
Sa njihove leve strane upokojeno je još dvoje – uzrasta oko 17 ili 18 godina, odnosno 19 ili 20. I oni su poginuli ove godine, iako nismo mogli da utvrdimo da li su i njihove smrti deo tragedije koja se desila u avgustu. Njihova imena su Mohamed Al Hasan i Muhamad Fru (Faruh).
5. oktobar, 2024. godine, Subota, popodne
Nakon što smo napustili groblja, uputili smo se ka još jednom mesto koje je obeležilo odsustvo: industrijalna zona, nekada žila kucavica lokalnih zajednica, a sad tiha i pusta. Ovde je nekada bila fabrika po imenu Viskoza, koja je proizvodila veštačku svilu i proizvode od viskoze i u kojoj je, u njenom vrhuncu, bilo zaposleno preko 10,000 radnika. Sada su njene ruševine pune razbacanog smeća.
Dok smo šetali kroz zonu, lokalni stanovnik koji je prolazio na biciklu stao je da razgovara sa nama. Pokazujući na ostatke fabrike govorio je o njenom značaju za lokalno stanovništvo.
„Ovo mesto bilo je srce našeg grada“, rekao je. „Nema osobe u Loznici koja nije radila ovde. Svi smo jeli hleba zbog nje. Sada je napuštena, kao i mnoga druga mesta ovde.“
Odveo nas je do dela fabrike u kom su se ljudi u pokretu nekada pronalazili utočište pre nego što bi prešli granicu. Objasnio je da je nekada ovo mesto bilo puno života, da su ljudi kuvali na rešoima i da su mnoge humanitarne organizacije pristizale kako bi pružile pomoć. Sada je mesto prazno. Razbacane patike, limenke energetskih pića i stara odeća ostali su kao svedoci protoka ljudi.
„Nema ih više, više ih ne vidite u javnosti“, objasnio nam je čovek.
Strogi protokoli nadziranja i nasilne protiv-krijumčarske operacije, uključujući i intervenciju vojske na severu Srbije[10], naterali su ljude u pokretu da se kriju, primoravajući ih na nebezbednije i manje primetne puteve poput onih duž reke Drine.
Nekada integralne za opstanak lokalnog stanovništva, ova fabrika i reka postale su scenografija isključenja i proterivanja. Ističu načine na koji graničarski režim stratifikuje ne samo prostore već i živote, stvarajući hijerarhije vrednosti koje neke živote ocenjuju kao vredne zaštite, a druge kao odbacive.
Dok smo šetali nepreglednim, pustim predelom, odlučili smo da pokušamo doći do drugog dela kompleksa fabrike autom; kompleks je bio preveliki da bi se prešao pešaka. Kako smo se izgubili vozeći se sporednim putevima, parkirali smo se pred kućom nadomak napuštenog kompleksa. Pojavio se čovek, u kom je naše prisustvo probudilo radoznalost, te je započeo dugačak razgovor sa mnom. Pričao je sa toliko ponosa o Drini, opisujući detaljno njenu lepotu i savetujući me o najlepšim mestima za posetiti duž njene obale. Prisećao se svog detinjstva koje je proveo uz reku.
„Sećam se kako sam se igrao u Drini satima, nikada nisam želeo da se vratim kući“, rekao je sa nostalgičnim osmehom. „Moja majka bi se toliko naljutila na mene kada bih se vratio kući ruku, stopala i usana modrih od hladne vode.“
Osvrnuo se i na ljude u pokretu koji bi dolazili u njegovu kuću u potrazi za vodom i hranom. Uvek bi im pomogao, u njihovim mukama uviđajući eho svoje prošlosti.
„Njihove priče podsetile su me na ono kroz šta smo mi prošli tokom ratova u Jugoslaviji“, rekao je.
Njegova želja da pomogne bila je jednostavna; probudili su je empatija i deljeno iskustvo. Njegova priča, koja je povezivala ličnu istoriju sa težinom s kojom se danas suočavaju ljudi u pokretu, podvlači deljeno iskustvo ljudi koji se bore za opstanak u užasnim okolnostima. Milioni su bili proterani tokom ratova u Jugoslaviji, a proterivanje se odvija i dan danas, samo na daleko većoj skali.
Nakon što smo odali počast na oba groblja, uputili smo se ka poslednjoj stanici dana. Vozili smo se krivudavim putevima, kroz brda, dok je polako padao mrak. Naša poslednja stanica bila je poznata tačka prelaska reke Drine, međutim, mesto se činilo više kao turistička atrakcija – staromodno etno-selo.
Auto smo ostavili na parkingu, na kom nam je dobrodošlicu poželeo ogromni bilbord sa natpisom „Drina je život!“ Ironija je bila gotovo nepodnošljiva. Čiji život? Ne Lanin, ne Kadidžin, Ahmedov, Mohamedov, Muhamadov, niti život neimenovanih ljudi u pokretu sahranjenih u Loznici. Svi oni su bili označeni kao pretnje rasističkom sistemu graničarskog režima. Drina, reka lepote, istovremeno je i reka smrti i očajanja ljudi u pokretu.
Kiša je počela snažno da pada, te su se svi od nje sklonili, ostavljajući predeo pustim. Mesto se činilo napuštenim, samo je nekoliko pasa lutalica i konja lutalo selom. Šetali smo polako ka reci, u pratnji jednog od pasa lutalica, bića zašiljenih ušiju kome je izgleda bilo drago da nam se priključi. Bojalo se reke, držeći se na razdaljini od obale.
Drina je tekla ljutito, brzim i nemilosrdnim tokom. Leti, ovo mesto služi kao kupalište, mesto opuštanja okruženo restoranima, crkvama i parkom, pružajući prostor na kom se teški dani leta provode s lakoćom. Ali onima koji su u pokretu, ovo mesto je nešto u potpunosti drugačije – mesto rizika, izloženosti i ranjivosti.
Bilo nam je hladno i bile smo izmorene zbog dugog dana putovanja, a uz to su i moje čizme počele da propuštaju vodu. Bila sam i emotivno i fizički izmorena ovim terenskim radom, tako da smo odlučili da sednemo u mali restoran nadomak tačke prelaska kako bismo se napojili toplom kafom i palačinkama. Dok smo sedeli tamo, nisam mogla a da se ne osvrnem na svoju poziciju i privilegije. Za razliku od ljudi u pokretu, koje sam zamišljala da osećaju sličan zamor i emotivni razdor, mi smo imali luksuz da se zaustavimo i pojedemo palačinke. Za njih, ovaj jednostavni čin bio bi opasan. Kratka pauza – čin brige o sebi – povećala bi mogućnosti njihovog uhićenja, i samim tim, zastrašujuće nepredvidivosti odgurivanja, ponovnih prijema i nasumičnog pritvora.
Osvrtanjem na ovaj kontrast naših stvarnosti podvlači se brutalnost graničarskog režima. Ovo je sistem koji kriminalizuje ljude i njihovo kretanje, stvarajući sistem u kom se ljudi čine odstranjivim, njihovi životi su komodifikovani, a njihove smrti puka statistička brojka. Granice nisu samo objektivne, jednostavne linije na mapi. One su materijalna reprezentacija kapitalističke ekstrakcije, kolonijalnog nasledstva, patrijarhata i rasizma. Ako želimo ovo da promenimo, moramo da razumemo da granice nisu samo stvar imigracijskih politika. One su alat koji sistemi koriste kako bi sami sebe reprodukovali.
Ukidanje granica ne tiče se samo slobode kretanja; u pitanju je odbijanje sveta u kom se ljudi posmatraju kao roba ili kao pretnje. U pitanju je poziv za stvaranjem društva zasnovanog na uzajamnoj brizi i solidarnosti, društva koje se udaljava od karceralne logike kažnjavanja. Moramo urušiti kaznene mere države, kao što su granice, i zameniti ih podržavajućim, saosećajnim zajednicama koje su u stanju da odgovaraju na načinjenu štetu, konflikt i društvene izazove bez nasilja ili isključenja.
Mit granica prodat nam je pod maskom očuvanja poretka i bezbednosti od takozvanog „migranta kriminalca“. Ovaj narativ opravdava karceralnu logiku utvrđivanja granica – pritvorni centri, deportacije, nadziranje i militarizacija. Umesto toga, potrebna su nam rešenja zasnovana na zajednicama: pristup stanovanju, resursi i mreže uzajamne pomoći utkane u lokalne zajednice koje osnažuju i integrišu ljude umesto da ih isključuju.
Kako bismo osmislili svet bez granica, moramo osmisliti svet u kom ljudi mogu slobodno da se kreću bez da su kriminalizovani ili kažnjeni; u potrazi za boljim životom.
Hajde da sanjamo snažno i delamo kolektivno stvarajući budućnosti u kojoj niko nije ilegalan.
[4]Na primer izgradnja zidova ili žičnih ograda duž granice, osmatračnica, postavljanje barijera kroz prirodne terene, nadzirućih kamera, korišćenje dronova, biometričkih sistema, detektora pokreta i senzora, pritvornih centara itd.
Dreaming the Future of Abolition Feminism: Lessons from the Student Occupations
Student occupations of educational institutions and blockades of streets, bridges and even the national broadcaster in Serbia have resonated throughout the entire region. We’ve had the opportunity to witness and participate in perhaps the most widespread political organizing in this region so far. Besides its massiveness, this movement is also characterized by the establishment of decentralized non-state counter-institutions in universities, cultural spaces, local communities and on the streets. Similar tendencies have emerged in many other contexts in recent history, particularly over the past two decades, in countries such as Turkey, Greece, the USA, Syria, Bangladesh, Egypt, France, Croatia, and Bosnia.
What makes the student occupations unique is that they represent forms of organizing that point to the possibility of overcoming and questioning current organizing models in our societies. The students consistently refused to elect leaders, opposed hierarchy, and made decisions via direct democracy at plenums, which are central decision-making bodies at each faculty. The process of direct democracy is often mystified as overly complicated and inapplicable to broader social movements, but the students made it work. None of this would have been possible without massive mutual aid offered by the wider community: material support (donations of food, hygiene products, and resources like stages and accommodation), emotional support (joining protests, advocating for the movement and its demands), and protection from physical violence, even from groups not aligned with progressive politics.
Even though the student movement has been explicitly committed to nonviolence, it has faced a disproportionate response from repressive state apparatuses, including arrests, beatings, the use of a sonic weapon at a peaceful demonstration, surveillance, tracking, and the leaking of confidential information to the media. Abolition feminism is one of the perspectives that, since its inception, has sought to critically examine precisely the questions we face today—which role do repressive institutions like the police, military, or prisons actually play in our society? What is their function in sustaining capitalist exploitation, and how is this violence woven into regimes of gender, race, and/or ethnicity or nationhood? Can we imagine societies based on solidarity, care, and community? How do we address violence without reproducing it through its institutionalization into prisons, police, military, and other forms of repression? What are the alternatives to neoliberal capitalism and the re/oppressions it requires to function?
These questions have become dramatically more relevant today, judging by the number of people who are thinking about them together or spontaneously living out these questions in practice. However, many groups and individuals—refugees, Roma people, sex workers, women, the poor, workers, people ethnically marked as minorities in nationally stratified spaces, LGBTIQ+ persons, and others that face violence from a system that is openly hostile to them—have been pushed into these questions by their positionality. In the US, these ideas were considered and developed by Black communities, who founded the theoretical strand of abolitionism and abolition feminism. In other parts of the world, this work was taken up by colonized, racialized, and ethnicized communities, squatters, anarchists, and social, environmental, labor, and/or feminist movements. This work is necessary not only to survive, but to build futures in which we no longer have to worry about police violence or having a roof over our heads.
The Abolition Feminism Summer School is a space for collectively pausing and taking responsibility for the kind of society we want to live in, and a chance to learn from one another, as well as from texts that trace abolitionist themes. This summer, we’ll study the social context that led to the canopy collapse at the Novi Sad train station and the beginning of the blockades from the lens of abolition feminist critique. We’ll try to build a common foundation for understanding the genesis of the student blockades by analyzing the legacy and influence of past movements. We also want to critically examine the political and ideological contradictions within this mass movement. What can we learn from the blockades, and what can we improve upon by drawing from the principles of abolition feminism? Ultimately, our goal is to read the blockades critically and build upon them. Where can we locate abolition feminism in the blockades and how do we dream of organizing for the future?
This year’s school, organized by the Re:AFK collective, will be held from September 3rd to the 7th in Zagreb, Croatia. We invite feminist activists, researchers, members of queer feminist collectives and organizations, and others who are seeking a radical reimagining and transformation of social relations. If you’re interested in participating, you can apply by August 4th via the following link: Third Abolition Feminism School.
The working language of the school will be Bosnian-Serbian-Croatian-Montenegrin, with solidarity-based translation into English provided.
Participation is free, but we would kindly ask for a solidarity contribution to help cover organizational costs if you are able to give one.
About us:
The Abolition Feminism School is a self-organized post-Yugoslav initiative aimed at sparking dialogue about envisioning and creating a society not based on punitive policies, prisons, and policing, but on solidarity, mutual aid, and care for one another—in the context of building economic and social justice, with a special focus on gender and queer feminist politics. The school is envisioned as a space of encounter, collective work, shared dreaming, and translating emancipatory imaginaries into practice. Participants are actively involved in knowledge production throughout the school.
The first two summer schools were held in Novi Sad. This year, for the first time, we are moving to Zagreb. Our hope is to make the school an annual event, each time in a different post-Yugoslav city, in order to strengthen regional connections, challenge imposed and disciplining borders of states, nations, and ethnicities, and learn from various local contexts.
As a result of last year’s school, together with the participants, we published a collection of essays titled Abolition Feminism Perspectives in a Global Context: Dispatches from Novi Sad. This publication premiered this year at the Subversive Festival in Zagreb. For us, publications like this one are not just documentation—they are tools for political work, archiving experience, and spreading abolition feminist practices.
Sanjajmo budućnost abolicionističkog feminizma: Lekcije iz studentskih blokada
Studentske blokade u Srbiji odjeknule su cijelim regionom. Imale_i smo priliku da svjedočimo možda najmasovnijem političkom organizovanju do sada na ovim prostorima i učestvujemo u njemu. Pored masovnosti, ovaj pokret karakteriše i decentralizirana, direktno-demokratska izgradnja vandržavnih kontrainstitucija na fakultetima, u kulturnim prostorima, na ulicama i u lokalnim sredinama. Slične tendencije javljale su se i u brojnim drugim kontekstima kroz skorašnju historiju, a pogotovo tokom prethodne dvije decenije – u Turskoj, Grčkoj, Americi, Siriji, Bangladešu, Egiptu, Francuskoj, Hrvatskoj i Bosni.
Ono što studentske blokade čini posebnima jeste to što se radi o formama organiziranja koje ukazuju na mogućnosti prevazilaženja i preispitivanja dosadašnjih oblika organiziranja u našem društvu. Studenti_ice su uporno odbijali_e izlaglasati vođe, suprotstavljali_e su se hijerarhiji, a odluke su donosili_e na plenumima direktno-demokratskim odlučivanjem. Često nam se mistificira proces direktne demokracije kao suviše kompliciran, neprimjenjiv u š 9irim društvenim pokretima, ali studenti_ice su uspjeli_e. Sve ovo ne bi bilo moguće bez masovne uzajamne pomoći koju je studenticama i studentima pružalo cjelokupno društvo, što u obliku materijalne podrške (donacija u hrani, higijenskim potrepštinama, resursima poput bina i smještaja…), što emocionalne podrške (pridruživanja protestima, zalaganja za pokret i podrške njegovim zahtjevima), što zaštite od fizičkoga nasilja koju su nudile i grupe koje nužno ne naliježu progresivnijim politikama.
Usprkos činjenici da se studentski pokret izričito vodi nenasilnim politikama, suočio se sa nesrazmjernim odgovorom represivnih državnih aparata. Od hapšenja, prebijanja i korišćenja zvučnog topa na mirnim demonstracijama pa sve do prisluškivanja, praćenja i dijeljenja povjerljivih informacija u medijima. Abolicionistički feminizam jedna je od perspektiva koje od svojih začetaka nastoje da kritički promisle upravo pitanja koje nam se trenutno postavljaju – koju ulogu u društvu zapravo igraju represivne institucije poput policije, vojske ili zatvora? Koje je njihovo mjesto u održavanju kapitalističke eksploatacije i kako su ti oblici nasilja utkani u režime roda, rase i/ili enticiteta odnosno nacije? Da li možemo i kako da zamišljamo društva zasnovana na solidarnosti, brizi i zajedništvu? Kako se možemo nositi sa nasiljem bez njegova reproduciranja i institucionalizovanja u zatvore, policiju, vojsku i druge represivne forme? Koje su alternative neoliberalnom kapitalizmu i re/opresijama koje su uvjetom njegova funkcioniranja?
Ovo su pitanja koja su danas dramatično porasla na relevantnosti u našem društvu, sudeći prema broju ljudi koji ih zajednički promišljaju – ili makar spontano to promišljanje proživljavaju u praksi. Međutim, to su pitanja u koja su nerijetko svojim položajem mnogi_e bivali_e pogurnuti_e. Izbjeglice, Romi_kinje, seksualne radnici_e, žene, siromašni_e, radnici_e, osobe etnicizirane kao manjine u nacionalno stratificiranim prostorima, LGBTIQ+ osobe i brojne druge grupe suočene su sa nasiljem ovog sistema koji je sasvim otvoreno neprijateljski prema njima nastrojen. U SAD-u su to shvatale i razmatrale Crne osobe, koje su i razvile teorijski pravac abolicionizma i abolicionističkog feminizma, dok su drugdje to činile različite kolonizovane, rasijalizirane i etnicizovane grupacije, skvoteri_ke, anarhisti_kinje, socijalistički, ekološki, radnički i/ili feministički aspekti društvenih pokreta. Taj je oblik rada nužan ne samo da bismo preživjele_i nego i da bismo izgradile_i budućnosti u kojima više ne bismo trebale_i brinuti oko policijskoga nasilja ili krova nad glavom.
Abolicionistička feministička letnja škola je prostor zajedničkoga zastajanja u odgovornosti za društvo u kojem želimo živjeti i prilika da učimo jedne_i od drugih, kao i iz tekstova u kojima je moguće naći obrise abolicionističkih tema. Na ovoj ćemo ljetnoj školi zajedno proučiti društveni kontekst koji je doveo do pada nadstrešnice u Novom Sadu i početka blokada iz perspektive abolicionističko-feminističke kritike. Pokušaćemo konstruirati zajedničke temelje za razumijevanje geneze studentskih blokada, analizirajući koji su to pokreti svojom ostavštinom informisali, ali i omogućili njihov nastanak. Takođe, želimo problematizirati političke i ideološke kontradikcije koji je ovaj masovni pokret obuhvatio. Šta možemo naučiti iz blokada i šta možemo poboljšati ogledajući se na principe abolicionističkog feminizma? Konačno, cilj nam je da zajednički kritički čitamo studentske blokade i nadogradimo se na njih. Gdje je feministička abolicija u blokadi i kako sanjamo organiziranje za budućnost?
Škola u organizaciji kolektiva Re:AFK ove će se godine održati od 3. do 7. septembra u Zagrebu. Pozivamo feminističke aktivistkinje_e, istraživačice_e, članice_ove kvir feminističkih kolektiva i organizacija, kao i druge osobe okrenute potrazi za radikalnom reimaginacijom i transformacijom društvenih odnosa. Ako te zanima da učestvuješ, možeš se prijaviti do 4. augusta putem sljedećeg linka: [Treća Škola abolicionističkog feminizma].
Učešće je besplatno, ali bismo vas zamolile, ako ste u mogućnosti izdvojiti solidarni doprinos organizacijskim troškovima.
O nama:
Ljetna škola feminističkog abolicionizma samoorganizovana je postjugoslavenska inicijativa čiji je cilj pokrenuti dijalog o osmišljavanju i stvaranju društva koje nije zasnovano na kaznenim politikama, zatvorima i policiji, već na solidarnosti, uzajamnoj pomoći i brizi jedni o drugima u kontekstu izgradnje ekonomske i socijalne pravde e – sa posebnim fokusom na rodnu dimenziju i kvir feminističku politiku. Škola je zamišljena kao mjesto susreta, zajedničkog rada, kolektivnog sanjanja i prelijevanja emancipatornih imaginarija u praksu. Polaznice_i aktivno učestvuju u proizvodnji znanja tokom škole.
Dvije prethodne letnje škole održane su u Novom Sadu, a ove godine po prvi put se selimo u Zagreb. Htjele bismo da škola postane godišnji događaj, svaki put u drugom postjugoslavenskom gradu, kako bismo se što više povezali_e, nagrizajući nametnute i disciplinirajuće granice država, nacija i etniciteta, te učili_e iz različitih lokalnih konteksta.
Kao rezultat prošlogodišnje škole, zajedno smo sa sudionicima i učesnicama škole objavile zbornik radova Perspektive abolicionističkog feminizma u globalnom kontekstu: crtice iz Novog Sada. Publikaciju ćemo premijerno predstaviti ove godine na Subversive Festivalu u Zagrebu. Publikacije poput ove za nas nisu samo dokumentacija – one su alat političkog rada, arhiviranja iskustava i širenja praksi feminističkog abolicionizma.
Abolition Feminism Perspectives in a Global Context: Dispatches from Novi Sad
[English below]
Ponosno predstavljamo zbornik nastao u radu samoorganizovane Feminističke abolicionističke letnje škole, koja se po drugi put održala 2024. godine u Novom Sadu.
Prošlog juna okupile_i smo se u Novom Sadu kako bismo promislile_i feministički abolicionizam kao proces radikalne izgradnje pravednijeg društva – bez zatvora, policije i kaznenih politika. Tokom četiri intenzivna dana, stvarale_i smo prostor za dijalog i polemiku, zajedničko učenje i solidarnost, uz učesnike_ice s Balkana, iz ostatka Evrope, kao i iz Južne Amerike i Azije.
Ova publikacija više je od odjeka razgovora unutar same škole, ona je odraz naših kolektivnih razmišljanja, borbi i sanjanja. Kritikuje državne politike i s njima stopljene, danas dominantne, narative u feminističkim i LGBTIQ+ kontekstima, koji pravdu izjednačavaju sa kaznom. Knjiga razotkriva nasilje zatvorskog sistema i stavlja brigu u centar političke borbe. Uključuje uvide koji su građeni na panelima i radionicama, uz kontekstualizaciju toga rada u relevantnu teoriju i iskustava na terenu, kao i naš odgovor na neofašistički napad koji se desio tokom škole.
Od raskrinkavanja karceralnog feminizma do izgradnje transnacionalnih veza, zamišljamo svijet u kojem sigurnost ne dolazi kroz državno nasilje, već kroz zajednicu, brigu i pravdu. Ova publikacija je naš doprinos toj viziji, čin otpora, dokumentovanja i političkog sećanja.
📍 Prvo predstavljanje zbornika biće ove subote (31.5.) u 16.00 sati na Subversive festivalu u Zagrebu. Tamo će biti dostupna fizička kopija zbornika za preporučenu donaciju od 10 eura. Sva prikupljena sredstva biće iskorišćena za organizaciju ovogodišnje škole.
We are proud to present this collection of essays resulting from last year’s self-organizedNovi Sad Summer School for Feminist Abolition.
Last June, we gathered in Novi Sad to reflect on abolition feminism as a process of radically building a more just society – without prisons, police, and punitive policies. Over four intensive days, we created space for dialogue and debate, collective learning, and solidarity, joined by participants from the Balkans, the rest of Europe, as well as from South America and Asia.
This publication is more than an echo of the conversations within the school; it is a reflection of our collective thoughts, struggles, and dreams. It critiques state policies and the dominant narratives in feminist and LGBTIQ+ contexts that conflate justice with punishment. The book exposes the violence of the prison system and centers care as the core of political struggle. It includes insights generated during panels and workshops, contextualizing this work within relevant theory and on-the-ground experiences, as well as our response to the neo-fascist attack that occurred during the school.
From deconstructing carceral feminism to building transnational connections, we imagine a world where safety justifies state violence but rather grows from community, care, and justice. This publication is our contribution to that vision – an act of resistance, documentation, and political remembrance.
📍 The first promotion of the collection will take place this Saturday (May 31st) at 4:00 PM at the Subversive Festival in Zagreb. There, a physical copy of the collection will be available for a recommended donation of 10 euros. All proceeds will go toward organizing this year’s school.
WHAT DOES FEMINIST ABOLITION LOOK LIKE IN THE BALKANS?
(Prevod ispod)
How do we radically reimagine safety in the Balkans? What do relationships of care that prevent the death of people on the move on our borders look like? Can we end violence against women without harsher prison sentences? How do we find the words to talk about the racism that ultimately leads to disproportionate numbers of Roma people behind bars? Does police violence against LGBTIQ+ people and other minorities make us any safer? In this summer school, we will explore answers to these questions from a feminist abolitionist point of view. Feminist abolition is both a theory and practice that challenges power relations and facilitates anti-racism, social recovery, transformative justice, and anti-imperialism by deconstructing oppressive structures without further reproducing violence and harm. This approach was originally developed by radical black feminist groups in America through critiques of and opposition to the industrial prison complex as a continuation of the struggle for the abolition of slavery prison and the oppression of black Americans. This approach has not yet been applied to our local context on a more systematic level and this is what we want to investigate through the summer school – how we can deal with violence, nationalism, racism, war and other related problems in our society through the application of the principles of radical feminist concerns and theoretical and practical insights of abolitionist activists.
We are socialised into the idea of being punished as a logical and common-sense response to “wrongdoings”. Feminist abolition challenges this notion and asks who receives punishment and who evades it; it enquires into the class-based, sexist, homophobic, ableist, xenophobic, etc. root causes of punishment and asks “What is the purpose of selective punishment?” It goes further to conclude that not only do carceral logics – the variety of ways the idea and practices of imprisonment have shaped our bodies, minds, and actions – not make us safer, they reproduce and proliferate violence.
These carceral logics have shaped our post-conflict reality. The liberal demands for the criminal punishment system to remedy social issues ignored the complicity of the system with state-sanctioned violence. State-sanction violence in the Western Balkans is nothing new. For decades, football hooligans have had seemingly paradoxical close ties to both criminal organisations and the police. In the 1990s, we saw how easily the police and army were mobilised to violently expel and/or murder and otherwise erase those populations seen as a threat in the new ethno-nationalist order. We saw brutal crimes perpetrated by members of the police in the name of covering up state crimes, like the transporting of corpses of Albanians killed by Serbian forces in Kosovo in 1999. Recently, we have been seeing more cases of police violence against marginalised peoples, like the racially-motivated attack on the Roma community and homophobic torture of members of the LGBTIQ+ community in their own home in Belgrade, and the rape by police officers of a woman in Lika, Croatia. The criminal legal system is also implicated in the state-sanctioned violence by prosecuting cases of civil disobedience, such as the case of Aida Čorović who ultimately received a two-month prison sentence for throwing eggs at a mural of war criminal Ratko Mladić. The criminalization of femicide in Croatia is being hailed as a win for feminist efforts, but what good are higher sentences once a woman has already been killed? Who is being protected? Will this new legal amendment do anything to change the socio-political climate in Croatia and the region when violence against women and other marginalised groups thrives and victims of violence are routinely disbelieved? How can arms of the government created for state-sanctioned violence, protect from violence?
The Novi Sad Summer School for Feminist Abolition is a grassroots initiative focusing on the topic of abolitionism from a feminist perspective. As abolition is a process, the goal of the school is to open a dialogue about imagining and creating a society that is not based on criminal policies, prisons and the police, but on radically different principles of building relationships and establishing justice – with a special focus on the gender dimension and feminist ethics. The school is envisioned as a place of coming together and collaborative work. Participants will actively work on knowledge production during the summer school and a publication intended for further dissemination will be produced.
The school will take place in Novi Sad, Serbia, as a four-day gathering arranged thematically during the 13th, 14th, 15th and 16th of June 2024.
1st day: Introduction to the summer school and abolition and getting to know each other
2nd day: Feminist abolitionistchallenges to prisons and police as solutions for societal problems (focusing on the context of Serbia and the region)
3rd day: Feministabolitionist care, through theoretical and practical elaboration
4th day: Establishing justice with feminist and gender dimensions and finding answers to feminist issues from an abolitionist perspective
We are inviting applications from feminist activists, researchers, members of queer feminist collectives and organisations, as well as others interested in the topic, including those active in public life and interested in radically changing society.
How to Apply
If you are interested in attending the summer school, please apply here by May 20th. If you have any questions, please do not hesitate to reach out to nsfeministabolition@gmail.com.
There are no admission fees, but we kindly invite you to give a solidarity donation if you can. Please drop us an email for payment info.
We have limited funds to cover accommodation and travel expenses for those who cannot use their own or institutional funds. These will be allocated on a first-come, first-served basis.
KAKO FEMINISTIČKA ABOLICIJA IZGLEDA NA BALKANU?
Kako možemo da radikalno promislimo bezbednost na Balkanu na nove načine? Kako izgledaju odnosi brige koji sprečavaju smrt ljudi u pokretu na našim granicama? Da li možemo da okončamo nasilje protiv žena bez oštrijih zatvorskih kazni? Na koji način možemo da smislimo reči kojima bismo mogle govoriti o rasizmu koji neizbežno dovodi do disproporcionalnog broja Roma_kinja iza rešetaka? Da li nas policijsko nasilje protiv LGBTIQ+ ljudi i drugih manjinskih grupa čini bezbednijima? Na ovoj letnjoj školi mi ćemo istraživati odgovore na ova pitanja iz feminističke abolicionističke perspektive. Feministička abolicij je u isto vreme i teorija i praksa, koja preispituje odnose moći i omogućava anti-rasizam, društveni oporavak, transformativnu pravdu i anti-imperijalizam, kroz dekonstruisanje opresivnih struktura bez da dalje reprodukuje nasilje i štetu. Ovaj pristup su originalno razvile crnačke feminističke grupe u Americi kroz kritike i protivljenje industrijskom zatvorskom kompleksu kao nastavak borbe za ukidanje ropstva i opresije nad Crnim Amerikancima. Ovaj pristup nije još uvek primenjivan na naš lokalni kontekst na jednom sistematičnijem nivou i ovo je ono što želimo da istražimo kroz ovu letnju školu – na koje načine se nosimo sa nasiljem, nacionalizmom, rasizmom, ratom i drugim povezanim problemima u našem društvu kroz primenu principa radikalnih feminističkih pitanja i teoretskih i praktičnih uvida abolicionističkih aktivista_kinja.
Mi smo socijalizovani u ideju da je kažnjavanje logičan i razuman odgovor na “zločine”. Feministička abolicija preispituje ovu ideju i traži od nas da razmislimo o tome ko biva kažnjen a ko uspeva da izbegne kaznu; ona propituje klasne, seksističke, homofobične, abilističke, ksenofobične, itd. korene kažnjavanja i postavlja pitanje “Koja je svrha selektivnog kažnjavanja?” Ona dalje zaključuje da ne samo da nas zatvorske logike – različiti načini na koje je ideja i praksa zatvora oblikovala naša tela, umove i postupke – već i reprodukuju i šire nasilje.
Ove zatvorske logike su oblikovale našu post-konfliktnu stvarnost. Liberalni zahtevi za sistemom krinimalnog kažnjavanja da bi se rešili društveni problemi su ignorisali učešće sistema u državno-odobrenom nasilju. Državno-odobreno nasilje na Zapadnom Balkanu nije ništa novo. Već decenijama fudbalksi navijači imaju naizgled paradoksalne bliske odnose i sa kriminalnim organizacijama i sa policijom. Tokom 90-ih smo videle kako lako su policija i vojska bile mobilisane da bi nasilno proterale i/ili ubile i na druge načine obrisale one populacije koje se smatraju pretnjom u novom etno-nacionalističkom poretku. Svedočile smo brutalnim zločinima sprovedenim od strane policije u ime sakrivanja ovih državnih zločina, poput prevoza leševa Albanaca koji su bili ubijeni od strane srpskih snaga na Kosovu 1999. godine. U poslednje vreme viđamo sve više slučajeva policijskog nasilja nad marginalizovanim zajednicama, poput rasno-motivisanog napada na romsku zajednicu i homofobičnog mučenja pripadnika LGBTIQ+ zajednice u njihovom sopstvenom domu u Beogradu, kao i silovanje žene od strane policajaca u Liki, u Hrvatskoj. Kriminalni zakonski sistem je takođe odgovoran a državno-odobreno nasilje kroz procesuiranje učesnika_ca akcija građanske neposlušnosti, poput slučaja Aide Ćorović, koja je na kraju dobila kaznu od dva meseca jer je mural ratnog zločinca Ratka Mladića gađala jajima. Kriminalizacija femicida u Hrvatskoj je pozdravljena kao pobeda za feminističke napore, ali čemu služe više kazne u trenutku kada je žena već ubijena? Koga štitimo na taj način? Da li će ovaj novi zakonski akt učiniti bilo šta da promeni društveno-političku klimu u Hrvatskoj i regionu dok nasilje nad ženama i drugim marginalizovanim grupama opstaje i žrtvama nasilja se redovno ne veruje? Kako delovi vlade koji su stvoreni za sprovođenje državnog nasilja mogu da nas zaštite od nasilja?
Novosadska letnja škola feminističkog abolicionizma je samoorganizovana inicijativa koja se fokusira na temu abolicionizma iz feminističke perspektive. S obzirom da je abolicionizam proces, cilj škole jeste da se pokrene dijalog o osmišljavanju i stvaranju društva koje nije zasnovano na kaznenim politikama, zatvorima i policiji, već na radikalno drugačijim principima izgradnje odnosa i uspostavljanja pravde – sa posebnim fokusom na rodnu dimenziju i feminističku etiku. Škola je zamišljena kao mesto susreta i zajedničkog rada. Učesnice_i će aktivno raditi na proizvodnji znanja tokom letnje škole i publikacija koja je namenjena daljoj distribuciji će biti napravljena.
Škola će biti održana u Novom Sadu, u Srbiji, kao četvorodnevni skup koji će biti tematski raspoređen tokom 13, 14, 15. i 16. juna 2024. godine.
1. dan: Uvod u letnju školu i abolicionizam, kao i međusobno upoznavanje
2. dan: Feministički abolicionistički izazovi zatvorima i policiji kao rešenja za društvene probleme (sa fokusom na kontekst Srbije i regiona)
3. dan: Feministička abolicionistička nega, kroz teoretsko i praktično razmatranje
4. dan: Uspostavljanje pravde sa feminističkim i rodnim dimenzijama i pronalaženje odgovora na feministička pitanja kroz abolicionističku perspektivu
Mi pozivamo feminističke aktivistkinje, istraživačice_e, članice_ove kvir feminističkih kolektiva i organizacija, kao i druge zainteresovane za tematiku da se prijave, uključujući i one koji su aktivni u javnom životu i koje zanima da radikalno menjaju društvo.
Kako da se prijavite
Ako vas interesuje da učestvujete u letnjoj školi, molimo vas prijavite se ovdedo 20. maja. Ako imate dodatna pitanja, slobodno nam se javite na nsfeministabolition@gmail.com
Ne postoji nikakva cena za učešće, ali bismo želele da vas zamolimo da donirate solidarni doprinos ako ste u mogućnosti. Molimo vas da nam napišete mejl za više informacija za doniranje.
Imamo ograničena sredstva za pokrivanje smeštaja i prevoza za one koji ne mogu da koriste sopstvena ili institucionalna sredstva. Ova sredstva će se deliti na osnovu toga ko se pre za njih prijavi.
REGIONALNI ABOLICIONISTIČKI FEMINISTIČKI KOLEKTIV 
You must be logged in to post a comment.